Nazdravih životu, zloj sreći i đavolu
mahnuh iluziji divnoj na krilima života što ode,
ostadoh sam i napušten u bespuću i magli života
da tražim život, neki novi, surovi i strani.

Pođoh koraka čvrsta al oka vlažna
s osmehom na licu, sa zebnjom u srcu
pođoh, ne znam kamo, bog zna dal ću nešto naći tamo.

Nosi me neka bezimena svetinja u nekom đavoljem pravcu
kroz čudan pejzaž, sivo drveće i crnu travu
vremenska reka, ponornica bez povratka ne dade da se štogod satka.

Beznadan vapaj roba ljubavi
odolevaju okovi njegovoj navali
a onda uzdah nemoći se čuje
ko fijuk granate preteći odjekuje.

Ti dželate što bičuješ srce mi i dušu
ako sledio budeš pogled svoga mučenika
videćeš horizont gde pogled počiva
videćeš sebe sa bičem u ruci, a onda…

Nema u njima topline moga sela
malog grada gdje su ljubavi vrela
gdje svako svakoga poznaje i voli,
nemaju duše koja osjeća, pati i voli.

Sada sam na putu ka malome selu
gdje svi su stopljeni u jednom tijelu
u tijelu koje osjeća i voli
koje stvoriše prisnost, ljubav i boli.

Ostade zamnom asvalt metropola
i zidovi sivih njihovih domova
ostaše reklame raznoraznih boja
ostade za njima iluzija moja.

Sada sam na putu ka malom selu
gdje svi su stopljeni u jednom tijelu
u tijelu koje osjeća i voli
koje stvoriše prisnost, ljubav i boli.

Tu je ona vriježa čije cvijeće nekad si voljela
a sad i ona uvela i suha tužna čami bez krasnoga ruha.
Tako i stare uspomene u srcu se bude,
uspomene poput one vriježe bez cvijeća, bez tebe stari druže.

Na jednoj humci vjetar talasa bujnu i sočnu travu
možda je u njoj tvoj život, tvoja duša u njenom sjaju
možda onaj cvjetić rumenilo svoje crpi iz tvoga lica i ljupkih usnica
a onaj korov ispod krsta humke, plod naše ljubavi, snova i muke.

Ni moj život ne vrijedi više, izgleda poput one uvele vriježe
nestalo je sve, odnijela je smrt, sve što ga sa srećom i stvarnošću veže
ostala je sjena da po svijetu hodi, sjena kojoj se svaka žena gadi,
ostalo je srce skrhano i prazno, a u njemu živi jedno groblje u korov i cvijeće zaraslo.

Čekam još uvijek jer snage nemam
da krenem stazom koju ne znam
koja do svijeta odvede me mani
a one viču: “Nema povratka, stani,stani!”

Kada skupim snage i krenem
čujem jedan glas, zastanem ispred sjene
ispred sjene najljepše od mani
a ona kaže: “Sjeti se uspomena… stani.”

Na ovom putu sumornom i hladnom
dotače me tijelo jedne krasne žene
mekano i oblo, čarobno, poželjno i toplo
jedno stvarno tijelo u svijetu magle
u jednom trenutku ruke su dotakle.

To tijelo puno mladosti i snage
povuče me sa te staze hladne
i kroči noga za tom divnom ženom
al’ opet kleknu pred hladnom sjenom.

Ostade duša pred hladnom sjenom
a želja ode za tom prekrasnom ženom
da je vječno prati, da tijelo muči
što skučeno osta na hladnoj stazi da čuči.

Drhtala je u prohladnoj noći
ali kući nije htjela poći.
Blistale su oči od jake groznice
ovlažene rosom ljubile me njene usnice.

Tiho je pričala kao šapat vjetra
da me ludo voli, da je jako srećna.
šaptala je tiho iz zagrljaja da je ne pustim
da joj dušu vjetrić ne odnese
među hledne zvijezde, negdje u nebese.

Toplinu tijela i duše svoje
dala mi je i unijela u zagrljaje svoje
bilo je strah te noći da ode od mene
da joj zora ne raznese dušu poput noćne sjene.

Htjela je ostati vječno u zagrljaju mome
jer su je plašili sati one zore.
“Grli me čvrsto, ne daj me mili,
ljubim te žarko i želim da živim.”

Tresnula je sat o masivu jedne stijene
osjećala je smrt, htjela je da zaustavi vrijeme.
Sada sam našao od tog sata jedno parče stakla
nježnog i krhkog kao njena duša slatka.

Ova noć puna mjesečine i zvjezdanog sjaja
ista je k’o ona kad se jedna suza skotrljala.
Na rastanku reče: “Zbogom mili… srećan budi i dugo živi,
a moju dušu k’o plamence odnijeće jutarnji vjetrić i proljeće.

Još jednom groznica zgrči joj lice
a bljesnuše oči kao dvije žižice,
pojubi me nježno i otrča kući
a ja još osjećam taj poljobac, požudni, vrući.

Htjela je ljubiti i živjeti vječno
al’ odnese smrt tu dušu tužnu i srećnu
k’o vjetar plamence kad odnosi
ostalo je tijelo, kao trave zelene otkosi.

Odnese joj dušu u zoru dašak vjetrića
uvenuše latice, nestade miris dragoga cvjetića
Odleće joj duša među zvijezde sjajne
a ostade humka usred žbunja i zelene trave.

Stojim i gledam sablasnu belinu
koja me podseća na venčanu haljinu
i krst tamni koji nemo svedoči
da neću vidjeti joj više kosu, lice ni oči.

Ledi se srce poput pahuljica snežnih
kada se setim da nema više onih ručica nežnih
da trunu u zemlji ispod ovog snega
tužan sam, beskrajno tužan, jer sam je volio više od svega.

Očajan sam i blizu ludila, priželjkujem smrt koja njoj je sudila
nek me odvede negde među sene da gledam bar konture njene.
pokrivač snežni nek venčana odora joj bude
a grob venčani kum i vodijlja sudbe.

Da tamo opet nastavimo ljubav i snove
dve senke da lutaju od ponoći do zore
u plamence bele da se pretvorimo
pa po svetu nemi, srećni poletimo

Pišem pesme za kafanskim stolom
praznu čašu pogledujem s bolom
sa sjenama igram mrtvo kolo
beznadežno sve je, prazno i golo.

Posrćem putem, pijanica stara
prošla je ponoć, krčma se zatvara
teturam negdje al nemam stana
idem na groblje gde je humka mala.

Suzama cveće na humci zalivam
pijanim glasom dušu joj dozivam
uspomene stare u transu prizivam
hladnu humku i krst celivam.

Prostirem zemlju i zelenu travu
na humku naslonim pijanu glavu
pokrijem se nebom i zvezdanim sjajom
zaspim pritisnut snovima i strašnom javom.

Blede zvezde, zora se budi
a rosa kvasi lice mi i grudi
petlovi se čuju, sena se diže
klecavim korakom idem do krčme najbliže.

K’o senke hada, magle bele, teške i guste
u ovo doba noći na ulice se spuste
a senke zakasnelih prolaznika i drveća
ko lelujave senke hada, a leje njihova parada.

Marširam i ja s njima kroz pustoš i prazninu noći
lelujava senka koja ne zna kamo će poći.
Opojni miris truloga lišća i guste magle
ispunjava grudi, srce, zaogrće otete nade.

Lutam negde po tom drugom svetu
u mislima napuštam ovu sunčanu planetu
pa u magli tražim nešto krhko, malo, nežno, nestalo,
nestalo davno u maglama hada, nestalo cveće i nada.

Oči boje pepela, krupne, nevesele
bledo lice, misli zanesene
pramenovi duge kose se lepršaju
s pramenovima dima u nebo nestaju.

Gori, gori, lomača sve survava i pali
svaki pramen dima odnosi jedan dio mali
rastura lik, nosi na sve strane
a dim suklja i opet stvara lik nepostojani.

Gori usred lomače jedno ljudsko biće
plamen mu zahvata telo i lice
gori mu srce, grudi i ljudska duša
dok se iz dima prema njemu jedna ruka pruža

Pružaju se dve ruke kojih nema na svetu
koje vidimo kao utvaru, kao senu
sočne usne, pravilne, pune i blede
pa opet pramenovi dima rasturaju viziju žene.