VJETAR ODNOSI PLAMENCE

– Dragan Racković

I ova noć je poput one zadnje
sjao je mjesec a zvijezde blistale
iskrile su oči vrelinom ljeta
bili smo sami, srećni, daleko od svijeta.

Drhtala je u prohladnoj noći
ali kući nije htjela poći.
Blistale su oči od jake groznice
ovlažene rosom ljubile me njene usnice.

Tiho je pričala kao šapat vjetra
da me ludo voli, da je jako srećna.
šaptala je tiho iz zagrljaja da je ne pustim
da joj dušu vjetrić ne odnese
među hledne zvijezde, negdje u nebese.

Toplinu tijela i duše svoje
dala mi je i unijela u zagrljaje svoje
bilo je strah te noći da ode od mene
da joj zora ne raznese dušu poput noćne sjene.

Htjela je ostati vječno u zagrljaju mome
jer su je plašili sati one zore.
“Grli me čvrsto, ne daj me mili,
ljubim te žarko i želim da živim.”

Tresnula je sat o masivu jedne stijene
osjećala je smrt, htjela je da zaustavi vrijeme.
Sada sam našao od tog sata jedno parče stakla
nježnog i krhkog kao njena duša slatka.

Ova noć puna mjesečine i zvjezdanog sjaja
ista je k’o ona kad se jedna suza skotrljala.
Na rastanku reče: “Zbogom mili… srećan budi i dugo živi,
a moju dušu k’o plamence odnijeće jutarnji vjetrić i proljeće.

Još jednom groznica zgrči joj lice
a bljesnuše oči kao dvije žižice,
pojubi me nježno i otrča kući
a ja još osjećam taj poljobac, požudni, vrući.

Htjela je ljubiti i živjeti vječno
al’ odnese smrt tu dušu tužnu i srećnu
k’o vjetar plamence kad odnosi
ostalo je tijelo, kao trave zelene otkosi.

Odnese joj dušu u zoru dašak vjetrića
uvenuše latice, nestade miris dragoga cvjetića
Odleće joj duša među zvijezde sjajne
a ostade humka usred žbunja i zelene trave.

Comments are closed.