MAGLOVITI PUT

– Dragan Racković

Prošli su dani, godine cijele
a ja još čekam ponoćne sjene
da izrone iz mračnog hada
da izroni s njima i moja nada.

Čekam još uvijek jer snage nemam
da krenem stazom koju ne znam
koja do svijeta odvede me mani
a one viču: “Nema povratka, stani,stani!”

Kada skupim snage i krenem
čujem jedan glas, zastanem ispred sjene
ispred sjene najljepše od mani
a ona kaže: “Sjeti se uspomena… stani.”

Na ovom putu sumornom i hladnom
dotače me tijelo jedne krasne žene
mekano i oblo, čarobno, poželjno i toplo
jedno stvarno tijelo u svijetu magle
u jednom trenutku ruke su dotakle.

To tijelo puno mladosti i snage
povuče me sa te staze hladne
i kroči noga za tom divnom ženom
al’ opet kleknu pred hladnom sjenom.

Ostade duša pred hladnom sjenom
a želja ode za tom prekrasnom ženom
da je vječno prati, da tijelo muči
što skučeno osta na hladnoj stazi da čuči.

Comments are closed.