NA GROBLJU

– Dragan Racković

Sada sam tu,opet,u hladu borova starih
između humki obraslim korovom i cvijećem
u miru groblja koji remeti samo pjesma slavuja
sjećam se tebe, tvojih oći, smaragdnih dragulja.

Tu je ona vriježa čije cvijeće nekad si voljela
a sad i ona uvela i suha tužna čami bez krasnoga ruha.
Tako i stare uspomene u srcu se bude,
uspomene poput one vriježe bez cvijeća, bez tebe stari druže.

Na jednoj humci vjetar talasa bujnu i sočnu travu
možda je u njoj tvoj život, tvoja duša u njenom sjaju
možda onaj cvjetić rumenilo svoje crpi iz tvoga lica i ljupkih usnica
a onaj korov ispod krsta humke, plod naše ljubavi, snova i muke.

Ni moj život ne vrijedi više, izgleda poput one uvele vriježe
nestalo je sve, odnijela je smrt, sve što ga sa srećom i stvarnošću veže
ostala je sjena da po svijetu hodi, sjena kojoj se svaka žena gadi,
ostalo je srce skrhano i prazno, a u njemu živi jedno groblje u korov i cvijeće zaraslo.

Comments are closed.